Freitag, 12. Februar 2010

Što je duhovnost?


Ouroboros, samsara, kotač života, krug, kružnica, kristalna kugla u kojoj vjekuje harmonija, tako se već tisućljećima redaju simboli za ovu veliku gala predstavu na pozornici velikog svjetskog teatra u kojoj svaki čovjek igra glavnu ulogu.
Bez kraja i početka, aleph, beskonačnost u konačnosti naših tijela, panta rei, da, sve teče jer je vrijeme velika rijeka bez povratka, sa izvorom i ušćem u nedohvanom beskraju, u širinama vječnosti u snu majke nad majkama, u svjetlosnoj zraki, i kapljici rose, u zrncu pjeska, u malenoj struni, tom tajnovitom tkivu svemira. Euklidova geometrija koju zaobljava svijetlost i vrijeme se utaplja u kvantnom svijetu i postaje tek skok paketića energije u neizračunjljivosti i nedokazljivosti istine.
Apsolutnost klasične fizike iz koje je izrasla relativnost života u oceanu svijesne spoznaje, je tek iluzija koja se gubi u mnogodimenzionalnosti ljudskoga uma. U kaleidoskopu čovjekova Univerzuma trepere ideje kao zvijezde na nebu, nastaju mliječne staze po kojima luta njegova misaona lađa i svojim leptirastim jedrima savladava oluje, strpljivo se sidri u banacama, čeka do ponovnog vjetra koji će ju ponijeti do neke nove zvijezde, nove spoznaje, novog osjećanja. Redaju se simboli u enciklopediji spoznaje, širi se spktar boja koje izrastaju iz prelamanja unutarnjeg svijetla, uvečavaju se tonovi sonate od snova, mirisni cvijetovi znanja dotaknuti treptajima leptirovih krila se množe u beskonačnom energetskom polju postojanja. Poezija matematike pretvara ono nedokazljivo u formule koje postaju stihovi koji se nižu kao pjesme u antologiji pamćenja.
U trenutcima uranjanja u to duboko ništa u sebi, u beskraj kratera u kojem se krije iskra vatre iz koje smo nastali, osjećamo da u nama postoji nešto još ne nedorečeno, nešto nestvarno, a stvarno, nešto neznano, a znano, Schroedingerova mačka koja može biti i živa i mrtva dok ne otvorimo kutiju svoga neznanja.
Što je duhovnost? Vječna tema u metafizici našega uma. Sanjani otok prividnog mira u beskrajnom protoku naše životne energije. Traženi Demokritov atom koji doista više nije djeljiv, utopija koja će jednoga dana prestati biti utopija.
Nema mira, jer nema nedjeljive čestice, nema pređenog puta jer ispred nas ostaje uvijek još jedan mali nepređeni dio, nema rijeke koju smo savladali jer nadolaze uvijek nova voda koju moramo savladati, nema otoka prividnog jer taj željeni otok još uvijek nije pronađen. Duhovnost nije stanje nego proces, vječno nastajući proces, ocean pun trepravih kapljica svijesti u kojima se zrcali naša znatiželja, čuđenja i žudnja za odkrivanjem konačne istine.
I onda kada nam se pričini da smo stigli u mirnu luku spoznaje, kada usidrimo svoju leptirastu galiju na nekom do tog trena nepoznatom žalu, osluhnimo šum valova, osluhnimo zov neprestanog gibanja, priznajmo sami sebi svoje neznanje.
Duhovnost je staza kojom koračamo otvorena srca, staza koju osvijetljavaju ideje, one male zvijezdice u našem unutarnjem svemiru, vječni put kroz pročitano, naučeno, zapamčeno, put ka novim spoznajama, put kroz knjige koje sami pišemo zvjezdanim slovima naše svijesti.
Duhovnost je ljubav prema sebi samome, ona tajanstvena niska od uvijek novo rođenih bisera iz tek otvorenih školjki našeg vječno budnog srca.
Duhovnost i emocionalnost dva pojma za jedan te isti proces u nama, proces koji nas svakog trena obogaćuje i čini živim bićem koje ljubi ljubav, voli beskrajno, voli sebe i cijeli svijet.

Keine Kommentare: