U kristalnoj kugli postojanja, u čudesnom zagrljaju energije koja se kao kristal mijenja i živi, kristal izrastao iz tkiva snova i energije ljubavi, treprei i iskri, u njemu postojim snena, materijom od jave i snova obavijena. Razmišljam o tkivu koje moju emocionalnost tka i prisjećam se jedne davne pjesmice koju sam od tkiva pročitanih knjiga, zapamćene poezije satkala.
Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, vidim psa koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.
Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja prepoznajem to tajnoviti biće, biće blisko srcu mom koje kao cvjetna lađa, usidrena stoji srcu mom.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen