Cvijetna galija

Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Nažalost u ovome svijetu žive nesretnici, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, a toga nisu svijesni.

U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "Emocionalna inteligencija". Pored mene prolaze ljudi i ja središtem za miris ponekad mogu postaviti dijagnozu o problemu koji ih je doveo u moju ordinaciju. Filozofija mirisa je jedan od dijelova ljudske mudrosti, a Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svijetskih bestselera.

Moj mozak mirisa rađa u meni osjećanje koje se širi tijelom i ja ga nazivam cvijetna lađa. Ta galija puna neprocjenjivog blaga svojim lepršavim laticama jedri mojim tijelom i ponekad imam osjećaj da se nalazim u mirisnom dućanu duše. Mirisi se šire u meni i oko mene i ja se utapljam u toj čudesnoj kupki za sva osjetila, utapljam se u aromatičnom oceanu svih mojih tjelesnih stanja, mojih lijepih uspomena. Tada se prisjećam vremena koje još uvijek nazivam poezijom ruža, vremena u kojem sam pisala nezgrapne stihove ljubavi i životu. Jednu od tih drevnih pjesmica sam nazvala

"Cvijetna galija"

Stajala je tužna u mirisnom dućanu

duša njena je tek čutila emocija stanje

tu tajnovito mirišljavu Psihe njene hranu

hranu srca njenog, njene davne sanje.

Svjetlom duše obasjani Amorov hram

u srcu lijepa sjećanja na ljubavni zov

razigrana mladost i djevojački sram
ona snena sakri žudnju u Psihin rov.

Mirisi se šire, bude srce, otvaraju dlan

kroz okna duše dodiruju uspomena žar

miluju čula i nježno je unose novi san

miris ljubavi je čudesan života dar.

Pruža dlanove da osjeti tu sanjanu ljepotu

da tijelom davno u svijesti sakriveni miris

da srcem ugleda opet čudesnu dobrotu

nježnost ružičnjaka i sneno ljubičasti iris.

Ljubav, uzdrhtalost srca iz nje sada zrači,

osjeća u duši se mirisna cvijetna galija krije.

amor njeno srce davnim mirisom oblači

miris ljubavi drevne sada njeno srce grije.

Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe

osjećajuć da ljepota cvijeća njenu dušu kroji

a sudbna njena na nju čeka srcu cvijetne lađe

među laticama kojima se vrijednost ljubavi broji.

Pjesmica je dugo bila zaboravljena u požutjeloj bilježnici u kojoj sam skrivala snove, a onda jednoga dana u jednom maju prošetah tek procvijetalim ružičnjakom. Miris majskih ruža me vratio u vrijeme koje sam poezijom ruža zvala, vratio me u zagrljaj mladosti i ovaj stari pjesmuljak se zaiskrio u mojim zrcalnim neuronima. Filozofija mirisa je čudesna mudrost našeg tijela, mirisi su kao zvukovi i boje, oni ostaju pohranjeni u dubini svijesti i u nekim sretnim trenutcima progovre jezikom naših neurona, zatrepere laticama cvijeća i pokrenu našu cvijetnu galiju oceanom naših uspomena.

Što je duhovnost?

Ouroboros, samsara, kotač života, krug, kružnica, kristalna kugla u kojoj vjekuje harmonija, tako se već tisućljećima redaju simboli za ovu veliku gala predstavu na pozornici velikog svjetskog teatra u kojoj svaki čovjek igra glavnu ulogu.
Bez kraja i početka, aleph, beskonačnost u konačnosti naših tijela, panta rei, da, sve teče jer je vrijeme velika rijeka bez povratka, sa izvorom i ušćem u nedohvanom beskraju, u širinama vječnosti u snu majke nad majkama, u svjetlosnoj zraki, i kapljici rose, u zrncu pjeska, u malenoj struni, tom tajnovitom tkivu svemira. Euklidova geometrija koju zaobljava svijetlost i vrijeme se utaplja u kvantnom svijetu i postaje tek skok paketića energije u neizračunjljivosti i nedokazljivosti istine.
Apsolutnost klasične fizike iz koje je izrasla relativnost života u oceanu svijesne spoznaje, je tek iluzija koja se gubi u mnogodimenzionalnosti ljudskoga uma. U kaleidoskopu čovjekova Univerzuma trepere ideje kao zvijezde na nebu, nastaju mliječne staze po kojima luta njegova misaona lađa i svojim leptirastim jedrima savladava oluje, strpljivo se sidri u banacama, čeka do ponovnog vjetra koji će ju ponijeti do neke nove zvijezde, nove spoznaje, novog osjećanja. Redaju se simboli u enciklopediji spoznaje, širi se spktar boja koje izrastaju iz prelamanja unutarnjeg svijetla, uvečavaju se tonovi sonate od snova, mirisni cvijetovi znanja dotaknuti treptajima leptirovih krila se množe u beskonačnom energetskom polju postojanja. Poezija matematike pretvara ono nedokazljivo u formule koje postaju stihovi koji se nižu kao pjesme u antologiji pamćenja.
U trenutcima uranjanja u to duboko ništa u sebi, u beskraj kratera u kojem se krije iskra vatre iz koje smo nastali, osjećamo da u nama postoji nešto još ne nedorečeno, nešto nestvarno, a stvarno, nešto neznano, a znano, Schroedingerova mačka koja može biti i živa i mrtva dok ne otvorimo kutiju svoga neznanja.
Što je duhovnost? Vječna tema u metafizici našega uma. Sanjani otok prividnog mira u beskrajnom protoku naše životne energije. Traženi Demokritov atom koji doista više nije djeljiv, utopija koja će jednoga dana prestati biti utopija.
Nema mira, jer nema nedjeljive čestice, nema pređenog puta jer ispred nas ostaje uvijek još jedan mali nepređeni dio, nema rijeke koju smo savladali jer nadolaze uvijek nova voda koju moramo savladati, nema otoka prividnog jer taj željeni otok još uvijek nije pronađen. Duhovnost nije stanje nego proces, vječno nastajući proces, ocean pun trepravih kapljica svijesti u kojima se zrcali naša znatiželja, čuđenja i žudnja za odkrivanjem konačne istine.
I onda kada nam se pričini da smo stigli u mirnu luku spoznaje, kada usidrimo svoju leptirastu galiju na nekom do tog trena nepoznatom žalu, osluhnimo šum valova, osluhnimo zov neprestanog gibanja, priznajmo sami sebi svoje neznanje.
Duhovnost je staza kojom koračamo otvorena srca, staza koju osvijetljavaju ideje, one male zvijezdice u našem unutarnjem svemiru, vječni put kroz pročitano, naučeno, zapamčeno, put ka novim spoznajama, put kroz knjige koje sami pišemo zvjezdanim slovima naše svijesti.
Duhovnost je ljubav prema sebi samome, ona tajanstvena niska od uvijek novo rođenih bisera iz tek otvorenih školjki našeg vječno budnog srca.

Duhovnost i emocionalnost dva pojma za jedan te isti proces u nama, proces koji nas svakog trena obogaćuje i čini živim bićem koje ljubi ljubav, voli beskrajno, voli sebe i cijeli svijet.

Ljubav, ta čuvarica naše emocionalnosti

U kristalnoj kugli postojanja, u čudesnom zagrljaju energije koja se kao kristal mijenja i živi, kristal izrastao iz tkiva snova i energije ljubavi, treprei i iskri, u njemu postojim snena, materijom od jave i snova obavijena. Razmišljam o tkivu koje moju emocionalnost tka i prisjećam se jedne davne pjesmice koju sam od tkiva pročitanih knjiga, zapamćene poezije satkala.

Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, vidim psa koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.

Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja prepoznajem to tajnoviti biće, biće blisko srcu mom koje kao cvjetna lađa, usidrena stoji srcu mom.

O ljudskoj emocionalnosti

Emocionalnost je samoosjetilnost, urođeno svojstvo spoznavanja i razlikovanja svojih mentalnih stanja. Onaj koji svojom suptilnom osjetljivošću otkriva i prepoznaje u sebi to svojstvo, on je u stanju vidjeti vrtove, livade i konje nesedlane, u velikoj ravnici čuti valove mora i mirisati pjesak i sve to pretvarati u misaone slike koje nikada ne zaboravlja. Ta osoba nas može uvjeriti da ništa ne zasja tako jako kao spoznaja istinske emocionalnosti.
Razmišljajući o tom nasljeđenom i urođenom svojstvu, danas za mene ove davno upotrebljavane uzrečice,"na početku bijaše riječ" ili "mislim, dakle postojim" polako gube vjerodostojnost.

Bonum omen...

Hostija, sakrament izronjen iz kaleža vječnosti uranja u srž bitka i ostaje, vjekuje. Snop svjetla nad svjetlima kao fascija vremena hrani srce… Zaboravljam tumaranja bespućima sazrijevanja, zaustavljanja na isušenim izvorima iz kojih su izranjali  mrtvo rođeni trenuci, zaobilazim zgarišta ugašenih požara nutrine, uspomena nestajalih s krugovima dima, otpuhanih vjetrovima zaborava.  Tamo se događalo jedno veliko ništa. Izranjali su usahli pupoljci nevjerovanja u san, a život se događao u sferama iznad osjećanja. Proticao je koritom rijeke nevraćanke ne dodirujući obale na kojima sam čekala čovjeka izmišljenog u sanjarijama…

Bivstvovala sam u zavjetrini istine. Gluha i slijepa tražila staze nepostojeće na dlanu vremena. Bila sam upletena u igru prstiju sudbinske ruke, postajala Arahne koja je samoj sebi plela mrežu noćnih utvara i dnevnih strahova. Iako sam nosila znamen Mjeseca u genima bježala sam u sumnje i nemire,  bojala se plime i oseke stvarnosti, sanjala beizmenost pjesnika kojeg, u svitanjima života, sretah na trgu cvijeća. Nosila sam sjaj njegovih očiju kao sol na ožiljku pamćenja…

Bolile su uspomene, pekla su sjećanj. Koračala sam kraterom isušenog oceana snova i tražila umrle školjke da im ponovo udahnem život, da se opet rodi biser kojeg ću obasjati jantarnim sjajem i njime osvijetliti tminu praznine koju kao mallum omen nosih u sebi…

Ostatke još uvijek nosim u sebi… ali danas kao bonum omen…

Osjećaj zgusnut u izreku: "volim, dakle postojim", dokazuju začeća i rođenja velikih mislilaca, koji su izrekli ove davno izrečene sentencije.

Sve dosadašnje teze, o nastajanju i razvitku čovjekove svjesti i samoosjetilnosti, zasnivaju se na razvoju govora, simbolike, njene logike, spoznaje sebe samog i osobne interpretacije svijeta u kojem se svijest razvijala. One se baziraju na postavkama o radu osjetila, a da se pri tome ne dotiče konačni čin nastajanja njihova djelovanja, svjest o njhovom djelovanju, svijest u kojoj počiva ljudska emocionalnost.
Još uvijek, pri objašnjavanju čovjekove svjesti, tražimo njeno korjenje u evolucionoj teoriji čiste spoznaje. Objašnjavajući spoznaju zakonima prirodnih znanosti, čovjekov utjelovljeni um ostaje, samo jedan, gotovo zanemariv, instrument tih procesa. Ako se sve objašnjava samo kemijskim procesima i zakonima klasične fizike, po kojima su prostor i vrijeme apsolutne veličine, a materija ostaje čvrsta i djeljiva od energije njenog nastajanja onda automatski pristajemo na teoriju o određenosti naših mentalnih stanja iako ona zakonima njihovih nastajanja nisu ni mjerljiva ni dokazljiva. Tako su znanstvene teorije stvarale okvire za nastajanje onoga najintimnijeg u nama, qualije našeg mentalnog stanja, naše emocionalnosti. U mom osjećajnom nebu susrećem čuvaricu mjesečeva hrama, Artemidu, dianu, boginju lova i mjeseca i poistovječujem se s njom, postajem

Čuvarica mjesečeva hrama

Kroz tminu noćnih priviđenja čuvateljica mjesečeva hrama, na vratima svjetla svjetlo kristalnoga sjaja nad snove prosipa. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja. Dok u mislima lebdim ka mjesečevom hramu, slušam tišinu usnuloga grada, vidim kako se gase svijetla na oknima zgrada i pričinja mi se da osjećam kako ljudi tonu u snivanja drevna. Poželim tada čarobno vreteno kojim bih mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i kao čuvarica mjesečeva hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće. Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog davnog pionira, lutalice putevima svjetla, vidim Dalievo rastopljeno vrijeme, Picassove Avignonke mi se smiješe i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem se trenutak pretvorio vječnost. U tom hramu žrtvenika nema, tu u svjetlu ljubav vjekuje, zlaćanu spiralu od svojih niti kuje, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Na oltaru snova sjećanja se bude, čuvarica mjesečeva zlata, od trepravih niti ljepotu tka, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima, staze ka ostvarenju želja tim istkanim mjesečevim svjetlom pokriva.

Poetičnost trenutka

U dubini svjetlosti vječne, u zagrljaju snova, u treptajima struna svemirske harfe susrećem uvijek meni dragoga gosta, anđeosko biće, prijatelja satkanog od izričaja sreće, prijatelja koji nikad ne miruje, koji osjeća kada se u duši nagomilava energija koja uspavano srce neizgovorenim mislima miluje. Tada čujem šapat svjetlosnoga plesa, treptajima svojim pokreće zlaćano vreteno i bezglasno mi govori da srcem još uvijek sve što duši je potrebno nije izrečeno. Osluškujem taj anđeoski glas, zatvaram oči i u svilenkastom svijetu misaonog carstva cvijetaju cvjetovi satkani od riječi, trepere latice kao mirisna slova, šire se zvukovi osjećaja novih, a tijelom se šire plameni jezici sa vulkana odsanjanih snova. Duša se utaplja u anđeoskoj šumi, osjeća ljepotu svitanja poezije treptaja uzdrhtalog srca, sjedinjuje se sa pokretima tek probuđenog lišća, doživljava trenutak inicijacije i probuđena snagom anđeoske inspiracije postaje čudesna plesačica na strunama svijesti. Promatram to svjetlosno biće iznjedreno iz dubine drevnih snoviđenja, osjećam lakoću njinog izričaja, pokretom ispisuje ono što godinama nisam izgovorit smijela ili što zbog urođenog srama nisam reči htjela. U zrcalima iz vrata svijesti vidim anđeoski ples probuđene duše, čujem melodiju uztreptalog srca, dodiruju me dlanovi svjetlosnoga bića, oko mene plešu svjetlosne rime, a na unutarnjem nebu svakoga trenutka kao zvijezda sjajna zaiskri novi stih. U zagrljaju svjetla, pod krošnjama svijesti duša moja blješti poezijom probuđene šume i anđeoskim stasom balerini slična pleše svoj osjećajima srama zatomljeni izričaj. Pjesmica se rađa satkana od snova, iskri strunama anđeoske harfe, blješti nitima zlaćanog vretena i postaje u zaslonu svijesti istina anđeoskim plesom duše moje snene konačno izrečena.

Spoznaja osjećaja

Pitanje, kako se iz tih okvira razvija svjesna spoznaja osjećaja, još uvijek nema pravog odgovora. Nova fizika kaže da je svjest o osjećaju jedna od skrivenih dimenzija ljudskog uma, zatomljeni potencijal koji mu omogućava uzdizanje u multidimenzionalnost svog mikrosvijeta, u kojem se uvijek susreću njegovo aktualno stanje i potencijalne mogućnosti nekog drugog stanja što na koncu rezultira spoznajom prave stvarnosti života. Prihvatimo li tu hipotezu ulazimo u čudesan svijet vjerovanja u svoje mogućnosti.
U tom svijetu neprestanog gibanja, vječnih titraja bioenergije, skriva se naša osjećajnost iz koje se razvijaju naša senzitivnost, sposobnost primanja i svjesne spoznaje podražaja preko vanjskih osjetila i naša emocionalnost, spoznaja naših unutarnjih stanja bez podražaja na vanjska osjetila.
Kad neki osjećaj prožima tijelo tada se, fokusiranjem pažnje na njega, u našoj svijesti oslobađaju i skaču kvanti energije. Bioenergija naše svijesti, tim procesom mijenja oblik i prelazi u emocionalnu, koja ovisno o nama samima, našem znanju, iskustvu, željama i volji može postati negativna, razorna ili pozitivna, smirujuća.

U koraljnom vrtu

Osluškujem tišinu iza zrcala svijesti i čujem jednu pjesmu iz davnine, čujem šapate iz čarobne šume, to u krošnjama mojih uspomena, lahor sjećanja budi već dugo usnulu vladaricu prohujalog vremena. U mojoj glavi jedan davni stih nove puteve traži, prekida ugovor sa zvjezdanim prahom, sa nebeskim kodom, sa srebrom mjesečine i utapa se u života novog draži.
U tišini usnuloga uma jedna nova pjesma se rađa, čudesna leptirasta lađa, galija u kojoj Proustovo blago na buđenje mog djetinjeg uma sada čeka. Tišina, ta usnula vladarica mladalačkih snova, tišina ta stražarica na portama srca odlazi u prostranstva nova, mojoj uzdrhtaloj duši prostranstva daleka.
U tišini usnuloga srca, u daljini moje svemirske nutrine, u oceanu moje nebeske širine, u svijesti mojoj ta malena leptrirasta lađa otkriva nove tajanstvene dubine. U jednoj tihoj luci, uz koraljne cvjetove mojih davnih stanja galija se sidri, zaustvlja treptaje svojih lakih krila i promatra kako iz pupljaka bijelih novi cvijet se rađa. Sa pučine lahor odonosi tišinu iz beskrajnog sna koji budna sanjam, u galiji mojoj, u dubini moje svemirske nutrine, u kristalnoj šumi mojih snoviđenja jedna zvijezda mala širi svoju svjetlost i vodi me putevima novim, putevima sretnim ka žalu na kojem u zagrljaju iskrićavog pjeska istina se sjaji. Osluškujem buđenje zvuka u nutrini sebe, lutam putevima svijesti, ulazim u vrt od koralja stvoren, vrt u kojem ljubav svoje pupljke za mene budi. Opijena mirisima nekih davnih sanja, zvukom raspjevanih ptica, simfonijom želja, osjećam da u tom čarobnome vrtu vrijeme ne postoji, da godine tu ne ostavljaju traga, da tu na laticama bijelim Kairos na životnoj mi libri samo sretne trenutke broji i stvara harmoniju moga unutarnjeg mira.
U svjetlosti rođena od tmine i tamne strane postojanja ljubavlju odvojena, prekinutim nitima nekih tužnih stanja zauvjek oslobođena. U nutrini mojoj iskri tek sunčana strana mojeg postojanja. Misli moje ponekad zalutaju u bezbojnu nutrinu genetskoga koda, dotaknu sivilo nepostojanja i probude uspavane vrance, tugaljive nemire, neznanje u meni. Dotaknuta unutarnjim nemirima, čuvarica moga duševnoga mira, Artemida uzjaše divljeg, svemira mog, vranca, i ne dozvoljava osjećajima mojim da razuzdano u stampedo krenu i postanu podivljalo unutarnje stado. Sunčana strana mojega stvorenja, sunčana strana staze mojih snoviđenja, vječni zov svjetlosne melodije, tada sumnje, u meni smiruje i treptajima svojim budi uvijek nova sretna uzbuđenja, Na strunama duše tada ratnica svjetlosti, boginja drevna, čuvarica mjesečeva hrama, kreće putevima njenog davno svjetlošću ucrtanog božanskoga lova, jezdi ka hridi istinske spoznaje, uzdiže se ka ljubavi zvijezdi. U oazi snova, na sunčanoj strani unutarnjeg svijeta, Artemida tada zvjezdanim notama sklada simfoniju svijetla, ubija neznanja tminu i nemire u meni pretvara u ples ka iskonskom znanju usmjerenog boginjinog zova.

O tim procesima fizičari pišu poetične tekstove pune metafora i sanja, pa sljedeći njihove misli možemo reći:
Magloviti oblak čovjekove svjesti je sastavljen od atoma, čiji elektroni, bombardirani energijom njegovih misaonih potencijala, poskakuju i svojim skokovima oslobađaju kvantume novonastajuće energije. Ta energija je emocionalnost, koja svojim titrajima stvara maglovite oblake novih čovjekovih stanja iz kojih se pomoću misaonoih potencijala razvijaju svjesno spoznati osjećaji: ugoda, neugoda, ljubav, mržnja, strah, sreća ili nesreća.

Evolucija emocionalnosti

Misaono "Ja" u čovjeku, njegov utjelovljeni um, koji to sve doživljava, je nastalo integracijom i interakcijom biološke i kulturološke evolucije, a to ujedinjenje nazivamo evolucijom samoosjetilnosti ili emocionalnosti.
Pod nazivom evolucija emocionalnosti podrazumjevamo proces čovjekovog poimanja sebe sama i to svjesnim a često i nesvjesnim proživljavanjem dinamike osjećaja i misli, bez znanstvenog pristupa tim procesima. Mogli bi reći da se proces čovjekove emocionalnosti, iako cijelo vrijeme uvjetovan poticajima iz okoline, ipak odvijao čisto slučajnim susretima vječnih suprotnosti u kvantnom svijetu ljudske svjesti, njihovim uzajamnim upoznavanjem i zajedničkom težnjom ka ostvarivanju, tim putem novo otkrivenih, mogućnosti.

Dok se gase oči neba u beskraju punom milosti,
izlazim još snena pod koplja dnevne svjetlosti.
Tren, treptaj oka, istina, ljubav, anđeoski dah,
iskričavo zdanje ili tek blagi zvjezdani prah.
Da li to nebeska harfe čudesnu sonatu svira
strunama od svile, treptajem maloga leptira.

Sretna duša u knjizi života upisuje biserna slova,
drevna iz sedefa školjke, iz beskrajnog neboplova.
Na svjetlosnoj stazi cvjetaju ruže, pupoljci se nižu,
šapati vječnoga života iz vrulje novim putima stižu.
To duša svojom sjenkom o ljeposti tajno romori,
srce olujama prijeti i kapljama sreće zbori.

Sunce miluje dragulj satkan od pjeska i pjene
i kao mačem prošlosti, tuge i nujne sjene,
raspliće Gordijski čvor, strah svojom svjetlošću ruši,
i srca jad i oka i nevolje na duši.
Nebo u kiši zlaćanog praha, iskri na djelove puta,
kojim biserna, snena, dušina sjenka luta.


Čovjek unutar svog tijela posjeduje urođeno svojstvo za direktni odnos sa osjećajima svojih mentalnih stanja, koji se tim procesom u njemu razvijaju, ali taj odnos je, za razliku od spoznaje osjećaja nastalih izazovima na njegova osjetila, toliko neposredan i bez bilo kakvog objektivnog sredstva dokazivanja, da je zbog toga proces njegovog nastajanja teško razumljiv i objašnjiv. Ali čitanjeme poezije može barem pokušati osjetiti ono neizrecivo i onda pisanjem pjesmica pokušati pronaći izričaj za to neizrecivo u sebi.
Osjećaj nije isto što i osjetilo. Osjetila, oči, uši, nos, koža, mišići i zglobovi primaju određene, mjerljive i dokazljive podražaje različite kakvoće i intenziteta: Svjetlosne signale različitih valnih duljina i frekvencije, zvučne, te mirisne, okusne, taktilne, proprioceptivne/ podražaji koji dolaze iz djelova tijela i označavaju položaj određenog dijela tijela/ ili kinestetičke/ podražaji koji označavaju pokrete dijelova tijela/ podražaje. U tom svijetu nastalom podražajima na naša osjetila, naš izdiferencirani kognitivni um, vođen stečenim znanjem, te onaj dio centralnog živčanog sustava u kojem su pohranjena pamćenja i smještena sjećanja na prošla iskustva, te pohranjeni refleksni pokreti i reakcije na podražaje, spoznaje, reagira i djeluje na te podražaje. Taj svijet je svijet naše senzitivnosti, koju svako od nas doživljava, spoznaje i interpretira drugačije.
U svojstvu emocionalnosti nema prave spoznaje struktura iz kojih nastaje svjesna spoznaja samoosjetilnosti. Evolucija emocionalnosti se nemože objasniti samo metodom introspekcije, nego je za njeno razumjevanje potrebno svjesno izazivanje dodatnih procesa. To su procesi stvaranja osobnih simbola kojima svoje stanje obilježavamo. Služeći se osobnim simbolima mi smo tek tada u mogućnosti, to subjektivno spoznavanje osjećaja u sebi, metodom introspekcije u sebi i objektivizirati, a onda ga stihom, smislenom poetskom rečenico, humorom, nekim proznim tekstom, nacrtanom slikom, tonovima neke melodije i izraziti.
Za objektiviziranje osjećaja se služimo metaforama kojima ga prvo prezentiramo sebi. Kao što su fizičari matematičkim formulama i izmišljenim konstantama uspjeli objasniti svijet atoma, tako bi čovjek za objašnjenje svoje emocionalnosti morao, posredstvom metafora i misaonih slika stvoriti svoj unutrašnji emocionalni jezik.
Fenomenološki gledano to još uvijek nije dovoljno za definiranje naše samoosjetilnosti drugima. Kada aktom, koji nazivamo fenomenološka redukcija, uspijemo u sebi osjećaje izdiferencirati i raščlaniti, tada smo u stanju svjesno spoznati uzroke nastajanja naše samoosjetilnosti, dakle našu emocionalnost. Uzrok tako postaje medij za stvaranje metafora koje pamtimo i uvijek povezujemo s istim osjećajem. Prevodeći unutarnji emocionalni jezik na ekspresivni mi smo onda u stanju govoriti o svojim osjećajima.
Emocija koja je misaonim putem prešla u svjesno spoznati osjećaj te ponovo prešla u emocionalni izraz u obliku ekpresivnog jezika ili jednog od oblika pokreta je u isto vrijeme bila uzrokom spoznavanja još neotkrivenih potencijala u nama samima. Spoznavanje novih potencijala i iz te spoznaje proizašla želja za njihovim ostvarivanjem, je dokaz potpunog vladanja samim sobom.

Čovjek je sljubljen s prirodom, pa bi slogan "Vladati prirodom, ne znači raditi protiv nje, nego u skladu s njom, doživjeti i stvarno razumjeti njene zakone" trebali naučiti povezivati sa sobom samim. Kvantna teorija o stvarnosti svijeta u kojem živimo nam govori da dva različita procesa, kada se sretnu u pravom momentu na pravom mjestu, djeluju zajednički. Suprotnosti tada postaju komplementarne[1] a one koje kompletiraju ljudsku samoosjetilnost su:

svijest- podsvijest
misliti- osjećati
razum- instikt

Spoznati osobnu emocionalnost, nezaustavljivi proces našeg vječnog nastajanja, znači svjesno sudjelovati u daljnjoj ljudskoj evoluciji.
Atom je dio nas. Mi ne smijemo zatvarati atome u okove naših predrasuda o njima, kao što je na početku kvantne teorije bilo stvaranje putanja u atomima za kretanje elektrona unutar njih. Moramo prihvatiti činjenicu da atomi naše emocionalnosti nisu nikada poštivali eleganciju i grandioznost tradicionalne fizike, koja nam je bliska i o kojoj posjedujemo općenito znanje. Mora nam postati jasno da fizika Newtona i Einsteina ne funkcionira u području strukture nastajanja samoosjetilnosti. Tu ona zakazuje i sve što se njenim zakonima pokušava objasniti ostaje neobjašnjeno.
Napustivši tako blisku nam očiglednost, formuliramo u sebi novu teoriju spoznaje emocionalnosti i ulazimo u mikrosvijet u kojem počiva naš život, naša prava realnost. Osjetiti energiju u sebi je puno bliže pravoj realnosti od one energije koja je po zakonima klasične fizike mjerljiva i dokazljiva, npr. mišićna snaga.
Naša istinska realnost nije očigledna, ona nije podjeljena na psihička i fizička svojstva, ona je naša svjesno spoznata emocionalnost, jedna od bitnih dimenzija našeg postojanja.

Fizička bol je neugodna strana emocionalnosti. Bol u nekom dijelu tijela je često čovjekova jedina veza sa tim djelom tjela. Emocionalnost, kojom tu fizičku bol sebi samome možemo i definirati, je najdragocijeniji dar prirode čovjeku. Ona je u nekim životnim situacijama, puno važnija od spoznaje značaja vanjskih osjetila, koja posjeduju i životinje. Evolucijom je došlo do nastajanja ljudske samosvjesti i svjesne spoznaje podražaja na osjetila, koja ga brane i održavaju u svijetu u kojem živi. Samoosjetilnost je puno kompleksnija.
Čovjek se nebi smio, kao ostala živa bića, prepustiti samo spoznaji osjećaja koji nastaje u njemu radom vanjskih osjetila, svojoj senzitivnosti, koja upozorava i refleksno brani. Senzitivnost nekada zakaže, čovjek krivo tumači podražaj ili ga ne prepoznaje.
Emocionalnost, taj čudesni mikrosvijet našeg svjesnog stanja, koji funkcionira i kada osjetila zakažu, je čovjekova neophodnost svakodnevice, stalni pratioc u ugodama i neugodama, doživljaj i sudbina.
Zahvaljujući tom svojstvu, svatko od nas može postati svoj osobni reaktor, u kojem će se oslobađati samo pozitivna, emocionalna energija. Da bi to i ostvarili treba početi samostalno misliti, moramo stvaranjem misaonih slika, te njihovom osobnom interpretacijom, jezikom nastalim iz metafora stanja dopustiti tijelu da misli s nama. Misleći emocionalnim umom i percepirajući tijelom spoznajemo novu dimenziju svog stvarnog postojanja, dimenziju emocionalnosti.


[1] "Contraria sund complementa"Nils Born.