Cvijetna galija

Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Nažalost u ovome svijetu žive nesretnici, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, a toga nisu svijesni.

U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "Emocionalna inteligencija". Pored mene prolaze ljudi i ja središtem za miris ponekad mogu postaviti dijagnozu o problemu koji ih je doveo u moju ordinaciju. Filozofija mirisa je jedan od dijelova ljudske mudrosti, a Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svijetskih bestselera.

Moj mozak mirisa rađa u meni osjećanje koje se širi tijelom i ja ga nazivam cvijetna lađa. Ta galija puna neprocjenjivog blaga svojim lepršavim laticama jedri mojim tijelom i ponekad imam osjećaj da se nalazim u mirisnom dućanu duše. Mirisi se šire u meni i oko mene i ja se utapljam u toj čudesnoj kupki za sva osjetila, utapljam se u aromatičnom oceanu svih mojih tjelesnih stanja, mojih lijepih uspomena. Tada se prisjećam vremena koje još uvijek nazivam poezijom ruža, vremena u kojem sam pisala nezgrapne stihove ljubavi i životu. Jednu od tih drevnih pjesmica sam nazvala

"Cvijetna galija"

Stajala je tužna u mirisnom dućanu

duša njena je tek čutila emocija stanje

tu tajnovito mirišljavu Psihe njene hranu

hranu srca njenog, njene davne sanje.

Svjetlom duše obasjani Amorov hram

u srcu lijepa sjećanja na ljubavni zov

razigrana mladost i djevojački sram
ona snena sakri žudnju u Psihin rov.

Mirisi se šire, bude srce, otvaraju dlan

kroz okna duše dodiruju uspomena žar

miluju čula i nježno je unose novi san

miris ljubavi je čudesan života dar.

Pruža dlanove da osjeti tu sanjanu ljepotu

da tijelom davno u svijesti sakriveni miris

da srcem ugleda opet čudesnu dobrotu

nježnost ružičnjaka i sneno ljubičasti iris.

Ljubav, uzdrhtalost srca iz nje sada zrači,

osjeća u duši se mirisna cvijetna galija krije.

amor njeno srce davnim mirisom oblači

miris ljubavi drevne sada njeno srce grije.

Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe

osjećajuć da ljepota cvijeća njenu dušu kroji

a sudbna njena na nju čeka srcu cvijetne lađe

među laticama kojima se vrijednost ljubavi broji.

Pjesmica je dugo bila zaboravljena u požutjeloj bilježnici u kojoj sam skrivala snove, a onda jednoga dana u jednom maju prošetah tek procvijetalim ružičnjakom. Miris majskih ruža me vratio u vrijeme koje sam poezijom ruža zvala, vratio me u zagrljaj mladosti i ovaj stari pjesmuljak se zaiskrio u mojim zrcalnim neuronima. Filozofija mirisa je čudesna mudrost našeg tijela, mirisi su kao zvukovi i boje, oni ostaju pohranjeni u dubini svijesti i u nekim sretnim trenutcima progovre jezikom naših neurona, zatrepere laticama cvijeća i pokrenu našu cvijetnu galiju oceanom naših uspomena.

Što je duhovnost?

Ouroboros, samsara, kotač života, krug, kružnica, kristalna kugla u kojoj vjekuje harmonija, tako se već tisućljećima redaju simboli za ovu veliku gala predstavu na pozornici velikog svjetskog teatra u kojoj svaki čovjek igra glavnu ulogu.
Bez kraja i početka, aleph, beskonačnost u konačnosti naših tijela, panta rei, da, sve teče jer je vrijeme velika rijeka bez povratka, sa izvorom i ušćem u nedohvanom beskraju, u širinama vječnosti u snu majke nad majkama, u svjetlosnoj zraki, i kapljici rose, u zrncu pjeska, u malenoj struni, tom tajnovitom tkivu svemira. Euklidova geometrija koju zaobljava svijetlost i vrijeme se utaplja u kvantnom svijetu i postaje tek skok paketića energije u neizračunjljivosti i nedokazljivosti istine.
Apsolutnost klasične fizike iz koje je izrasla relativnost života u oceanu svijesne spoznaje, je tek iluzija koja se gubi u mnogodimenzionalnosti ljudskoga uma. U kaleidoskopu čovjekova Univerzuma trepere ideje kao zvijezde na nebu, nastaju mliječne staze po kojima luta njegova misaona lađa i svojim leptirastim jedrima savladava oluje, strpljivo se sidri u banacama, čeka do ponovnog vjetra koji će ju ponijeti do neke nove zvijezde, nove spoznaje, novog osjećanja. Redaju se simboli u enciklopediji spoznaje, širi se spktar boja koje izrastaju iz prelamanja unutarnjeg svijetla, uvečavaju se tonovi sonate od snova, mirisni cvijetovi znanja dotaknuti treptajima leptirovih krila se množe u beskonačnom energetskom polju postojanja. Poezija matematike pretvara ono nedokazljivo u formule koje postaju stihovi koji se nižu kao pjesme u antologiji pamćenja.
U trenutcima uranjanja u to duboko ništa u sebi, u beskraj kratera u kojem se krije iskra vatre iz koje smo nastali, osjećamo da u nama postoji nešto još ne nedorečeno, nešto nestvarno, a stvarno, nešto neznano, a znano, Schroedingerova mačka koja može biti i živa i mrtva dok ne otvorimo kutiju svoga neznanja.
Što je duhovnost? Vječna tema u metafizici našega uma. Sanjani otok prividnog mira u beskrajnom protoku naše životne energije. Traženi Demokritov atom koji doista više nije djeljiv, utopija koja će jednoga dana prestati biti utopija.
Nema mira, jer nema nedjeljive čestice, nema pređenog puta jer ispred nas ostaje uvijek još jedan mali nepređeni dio, nema rijeke koju smo savladali jer nadolaze uvijek nova voda koju moramo savladati, nema otoka prividnog jer taj željeni otok još uvijek nije pronađen. Duhovnost nije stanje nego proces, vječno nastajući proces, ocean pun trepravih kapljica svijesti u kojima se zrcali naša znatiželja, čuđenja i žudnja za odkrivanjem konačne istine.
I onda kada nam se pričini da smo stigli u mirnu luku spoznaje, kada usidrimo svoju leptirastu galiju na nekom do tog trena nepoznatom žalu, osluhnimo šum valova, osluhnimo zov neprestanog gibanja, priznajmo sami sebi svoje neznanje.
Duhovnost je staza kojom koračamo otvorena srca, staza koju osvijetljavaju ideje, one male zvijezdice u našem unutarnjem svemiru, vječni put kroz pročitano, naučeno, zapamčeno, put ka novim spoznajama, put kroz knjige koje sami pišemo zvjezdanim slovima naše svijesti.
Duhovnost je ljubav prema sebi samome, ona tajanstvena niska od uvijek novo rođenih bisera iz tek otvorenih školjki našeg vječno budnog srca.

Duhovnost i emocionalnost dva pojma za jedan te isti proces u nama, proces koji nas svakog trena obogaćuje i čini živim bićem koje ljubi ljubav, voli beskrajno, voli sebe i cijeli svijet.

Ljubav, ta čuvarica naše emocionalnosti

U kristalnoj kugli postojanja, u čudesnom zagrljaju energije koja se kao kristal mijenja i živi, kristal izrastao iz tkiva snova i energije ljubavi, treprei i iskri, u njemu postojim snena, materijom od jave i snova obavijena. Razmišljam o tkivu koje moju emocionalnost tka i prisjećam se jedne davne pjesmice koju sam od tkiva pročitanih knjiga, zapamćene poezije satkala.

Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, vidim psa koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.

Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja prepoznajem to tajnoviti biće, biće blisko srcu mom koje kao cvjetna lađa, usidrena stoji srcu mom.